Istorija mandoline usko je povezana s istorijom lutnje. U 16. stoljeću nastaje mandora s 4 jednostruke ili dvostruke žice. Pojavljuje se u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Talijanski oblik je mandola s 5 ili 6 jednostrukih ili dvostrukih žica ugođenih u kvartama s jednom tercom. Naziv mandola prvi put se koristi 1589. godine u Firenci. Naziv mandolina prvi koristi Stradivari za umanjenu mandolu. Od sredine 18. stoljeća pojavljuje se napolitanska (napuljska) mandolina koja ima 4 dvostruke metalne žice ugođene u kvintama kao kod violine i ton se proizvodi perom ili trzalicom od kornjačevine. Na vratu su usađeni metalni pragovi, konjić je pomičan, a žice se vezuju na kraju tijela na usađene klinove. Uz ovaj oblik postoje i milanska, đenovska, lombardijska, venecijanska i sicilijanska. One se bitno razlikuju od napolitanske mandoline jer imaju oblik male lutnje pa je ponekad nazivaju "Liuto piccolo" ili "Liuto soprano".
Milanska, đenovska i lombardijska imaju po 6 dvostrukih struna od crijeva ugođenih u kvartama s jednom tercom, venecijanska je ista kao lombardijska bez 6. para struna i sve imaju crijevnate strune i crijevnate pragove na vratu, a brecianska ima 4 jednostruke žice. Talijani su prenosili ove instrumente uglavnom podučavajući bečku i parišku aristokraciju.
U 18. stoljeću mandolina je bila jedan od najpopularnijih instrumenata u Italiji i Francuskoj. Svirana je u svim socijalnim skupinama - od najnižeg staleža do aristokracije. Postoji vrlo bogata barokna literatura za mandolinu, od velikih majstora barokne glazbe kao što su Vivaldi, Scarlatti, Haendel, Paisiello do onih manje poznatih Gervasio, Lecce, Cecere, Leone, Denis, Boni, Valentini, Eterardi, Barbella, Conforto, Lamberti, Riggieri, Caudioso i dr. Sredinom 18. stoljeća se tiskaju i prve škole za mandolinu a najpoznatije su škole G. Leonea, P. Denisa, G. Fouchettia, G. B. Gervasia. Njihove škole se baziraju na problemima kao što su ljestvični nizovi, rastavljeni akordi, arpeggio preko dvije žice, preskok žica i ukrasi. Škole baroknih majstora otvaraju nove načine variranja. Ove škole izvrsno postavljaju desnu ruku, jer se sve skladbe moraju izvesti s lakoćom. Savladavaju se brzi pasaži, odnosno svi tehnički problemi barokne glazbe. Ne upotrebljava se tremolo, tonaliteti su do 3 predznaka. Raspon tonova je kraći jer su tada mandoline imale manje polja nego današnje.
Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, dolazi do miješanja dvije tradicije zbog političko kulturnih prilika. Te dvije tradicije su talijanska i austrijska, jer kao u Italiji, mandolina je imala svoj procvat i u Austriji, pogotovo u Beču. Tamo se sviralo na brescianskoj mandolini, zbog utjecaja Bortolazzia koji je taj instrument doveo u Beč (on je prvi napisao školu mandoline na njemačkom jeziku). Skladbe za mandolinu su pisali poznati bečki kompozitori kao što su Mozart, Beethoven, Hummel i dr.
Do 19. st., mandolom su se nazivale gotovo sve mandoline s plastičnim žicama ( brescianska, lombardijska, venecijanska i sl. ), a od 19. stoljeća, zbog potrebe da se stvori jedna obitelj trzalačkih instrumenata koji bi oformili kvartet ili orkestar poput gudačkog, mandola postaje naziv za instrument po obliku sličan napolitanskoj mandolini, samo većih dimenzija s dubljim žicama (poput viole kod gudača). Osim mandole tada se izrađuju i afirmiraju instrumenti koji bi kod gudača zamijenili violončelo i kontrabas. Tako su nastale alt mandole, tenor mandole, mandolončelo i mandolon.
Usavršavanjem napolitanske mandoline, uvođenjem metalnih žica i modernih ključeva, te produžavanjem hvataljke do 25, pa čak i do 29 pragova, došlo je do potrebe da se za mandolinu pišu sve zahtjevnija i virtuoznija djela. U početku u orkestrima su se najčešće svirale obrade raznih opernih dijela, no s vremenom se pisalo sve više originalnih dijela za mandolinu. Tiskana su brojna djela koncertne glazbe za mandolinu. U Italiji su živjeli izvrsni virtuozi, skladatelji, graditelji i pedagozi koji su doprinijeli afirmaciji mandoline, pa moglo bi se reći i zlatnom dobu mandoline i mandolinskih orkestara. Glavni predstavnici romantizma su Raffaele Calace – mandolinist, graditelj, skladatelj i pedagog, te Carlo Munier. Njihove škole se nadograđuju na škole baroknih majstora. Česta je upotreba tremola, duo – style, višeglasja (dvohvati, trohvati), proširen je opseg tonova , vježbe prolaze kroz sve tonalitete dura i mola . S obzirom da su R. Calace i C. Munier i njihovi sljedbenici pisali najzahtjevnije skladbe, njihove škole najbolja su priprema za svladavanje mandolinske romantičke literature. Od ostalih skladatelja za mandolinu najpoznatiji su Marucelli, Ranieri, Amoroso, Leonardi, Graziani – Walter, Branzoli, Bertucci, De Cristofaro, Silvestri, Bellenghi, Francia, Marzuttini, Bottacchiari, Maciocchi i dr.
